IZ BAKINA DNEVNIKA Evo me u zagrljaju morskoga plavetnila

0
125

Piše: Mira Vukošić
Pišući proljetos o putu do Jadrana i svojim doživljajima, ne zaboravih što obećah moru da ću mu se vratiti i uživati u njegovu plavetnilu i čarima koje mi uvijek pruža.
I evo,  za ovih neobično toplih dana osjetih zov pirovačkog mora.
Uranismo prije žege jednog kasnog srpanjskog jutra i krenusmo „starom ličkom“. Ode baka na zasluženi godišnji!
Ostaše za nama pusta polja, rijetke kuće, suri Velebit i mi se preko Ravnih kotara ubrzo spustismo uskom cestom prema našem Pirovcu, koji je sa svojim plažama oduvijek bio mjesto za odmor i ugodno življenje.
Legenda kaže kako su ga tijekom jednog povijesnog razdoblja zvali Zloselo, zato što su malobrojni Pirovčani s Urem Kapetanom na čelu hrabro i lukavo obranili svoje mjesto od Turaka. Misleći da ih je mnogo, Turci su pobjegli vičući: „Zlo selo, zli ljudi!“
Tu već godinama dolazimo i tu više nismo stranci.
Dobro poznatom jednosmjernom ulicom usporeno se vozimo i ja već uživam u procvjetalim tekomama i bogumilama (bugenvilijama) koje prolaznicima stvaraju debeli hlad. Kupači se oprezno kreću sa svom „opremom“ prema moru.
Čim ga ugledah na kraju ulice, već se naziru Starine, omiljeno nam kupalište. Iziđoh tako opuštena i sretna da udahnem slane kapljice i da umirim srce. Odmah osjetih sunčev žar i čuh pjesmu cvrčka u obližnjim borovima. Vidjeh bijelog labuda kako kruži miran i sam opijen morem, ne obazirući se na ljude oko sebe koji  već  sa svojim ručnicima, napuhanim madracima i dječjim šatorima zauzeše našu pjeskovitu plažu.
Čuje se i vriska djece dok skaču s obale izvodeći zanimljive i neobične skokove. Bože, pa ja sam stvarno na moru!
Sjetih se tada stihova Pupačićeve pjesme “More”:
       i gledam more gdje se meni penje
                i slušam more dobrojutro veli
                 ono sluša mene ja mu šapćem
                o dobrojutro more kažem tiho
                pa opet tiše ponovim mu pozdrav,
                a more sluša sluša pa se smije
                pa šuti pa se smije pa se penje…
Otpozdravih mu, rashladih ruke i rekoh mu da ću brzo doći.
Kad se odmorismo i odblagovasmo u kući mojih najbližih , vratih mu se.
Smjestismo se udobno ispod stare masline koja, čim nas ugleda, a i zahvalivši toplom maestralu, raširi jače svoju krošnju praveći nam debelu hladovinu. Osjetih da je rezervirala to mjesto za nas, a kako i ne bi kad se znamo dok je još bila krhko mlado drvo.
Smještena tako u njezinu okrilju,  promatrah sve uokolo ne bih li ugledala stare poznanike. Ne vidjeh nikog pa pomislih da su već otišli ili će tek doći.
Vidim malo dalje ribara Šimu u svojoj staroj barci kako na „mulo“ iznosi mrežaste vrećice s pidočima (dagnjama). Veselo maše želeći nam i on  dobrodošlicu.
Prilazim moru spuštajući se oprezno preko malog glatkog grebena. Odjednom me iznenada zapljusnu val i udari u lice i ja se tako iznenada okupah. Znam da se tako more igra sa mnom pa ga nastavih osvajati „leđno“ uživajući s nestašnim valovima.
Pozdravljam ribice, sunce, brodice, pedaline… Želim da me svi čuju i baš kao i Pupačića grli me moje more oko vrata te se tako zagrljeni smijemo i veselimo.
I onda tako već umorena i rashlađena ostavljam ga tražeći malo popodnevnog sunca da me ugrije. Osjećam sol na koži i ubrzo se sklanjam u hlad svoje masline bojeći se užarenih zraka.
Tako namorana morem vraćam se kad već nebeska kugla poče gubiti svoju jačinu. Spremih se polako u „noćni život“ jer večeras nastupaju moje omiljene klape. Sretna sam što pripadam ovom mjestu i volim ga zato što je u blizini mog Šibenika koji ću moći svakodnevno posjećivati. (Foto: BeachRex, Šibenik IN, Rezerviraj.hr)