‘Upalio ga je njeki skot, te je izgorio’

0
197

Stari grad Slunj – sažetak prikaza dr. Milana Kruheka (studeni 1986.), 2. dio:
Od sredine 16. stoljeća jača carska uloga u obrani granice, a u hrvatskim krajevima za to je bio zadužen krajiški zapovjednik Ivan Lenković. Osnovno je načelo bilo – utvrditi i braniti veće i jače feudalne utvrde, a napustiti manje na koje se uzalud troše nedovoljna materijalna sredstva i rasipaju nevelike vojne snage. Lenković je 1563. u izvještaju za Slunj zapisao ovo: „U gradu i trgovištu je posada od 30 carskih vojnika. Trgovište neka se zajedno sa samostanom poruši, a u grad postavi stalna posada od 20 vojnika.“

No, ni slunjsko trgovište ni samostan nisu odmah napušteni, a više su puta stradavali od turskih prepada. Iako je još 1574. Hrvatski sabor odlučio da, osim popravka frankopanskog grada i starog mosta, treba ojačati utvrde slunjskog trgovišta, samo osam godina kasnije, 1582., jaki napad Turaka značio je za dugo vrijeme prestanak postojanja trgovišta, samostana i grada Slunja na lijevoj obali Slunjčice. Nisu bili ni branjeni, jer je u Frankopanovu gradu tada bilo samo 20 stalnih stražara.

Bilo je to u veljači, noću je do slunjskog trgovišta došla jaka četa Turaka. Ljestvama su se popeli preko obrambenih zidina, opljačkali sve što su našli, zarobili, rastjerali ili pobili zatečeno življe, a sa sobom poveli 30 ljudi. Naselje su zapalili pa je prestalo postojati, a počelo se iznova zasnivati stotinjak godina kasnije, nakon velikog rata za oslobođenje od Turaka 1683. i mira sklopljenog u Srijemskim Karlovcima 1699. godine.

U sustavu vojne krajiške vlasti 1579. osnovana je slunjska kapetanija, koja je trebala imati vojnu silu od 432 vojnika, a u slunjskom je starom gradu stalno trebao boraviti podzapovjednik sa 14 stražara. Otad se o frankopanskoj utvrdi vodi više brige, a na saborskom zasjedanju austrijskih feudalnih staleža odlučeno je da se Slunj temeljito utvrdi i popravi, za što je iz carske blagajne bilo namijenjeno 5000 forinti.

U Slunj tada dolaze prvi krajiški graditelji, koji će snimiti stanje i odrediti način popravka, održavanja i ojačanja njegove obrambene arhitekture. Bili su tu Joseph Vintana, vrhovni nadzorni graditelj na graničnoj fronti, te Martin Gambon, graditelj karlovačke tvrđave. Od 1584. sve su češći zapisi o građevinskoj aktivnosti u Slunju, a Gambon je vjerojatno prvi koji je načinio plan frankopanskog grada. Od tog vremena pa do kraja 16. stoljeća Slunj je bio potpuno pod vlašću i nadzorom krajiške vojne vlasti.

Slunj se često spominje i u izvještajima Andrije Auersperga, zapovjednika krajiške vojske na hrvatskoj granici, a potom i Jurja Lenkovića. Auersperg se žali da je 100 forinti premalo za popravke slunjske utvrde. Čini se da je frankopanski grad u Slunju takvim manjim popravcima održavan i tijekom cijelog 17. stoljeća, u vrijeme obrambene granične ravnoteže između dviju carevina, austrijske i turske.

Godine 1642. u Slunju se opet nešto popravlja, a oko 1650. dolazi i Martin Stier, jedan od najpoznatijih krajiških graditelja tog doba, koji je opisao i nacrtao sliku starog grada. Opis utvrda s planom sačuvan je i u rukopisu M. Clausa iz 1713. Dobru sliku starog Frankopanovog grada daje i plan iz 1746. godine, a neke elemente izgleda već ruševnog grada nude i crteži s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

No, usprkos mnogim zahtjevima za obnovom te rjeđim popravcima, Slunj je pomalo zapušten već potkraj 17. stoljeća. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima novoutvrđenu granicu, pa i Slunj, posjećuje posebna komisija, u kojoj je bio i L. F. Marsili, koji procjenjuje da je Slunj geostrateški iznimno važan te da ga treba ojačati, pa čak i proširiti. No, od Marsilijevih planova nije puno ostvareno, ali zato u to vrijeme na drugoj strani Slunjčice svoj drugi život započinje staro slunjsko trgovište.

Stari slunjski grad, iako na strateškoj karti austrijske carevine nije postao ono što su planirali krajiški inženjeri i vojni stratezi, ostaje u službi Vojne krajine sve dok ga početkom 19. stoljeća vojska nije napustila, a on stradao u požaru. Poslije 1821. još je jednom popravljan, ali, kako 1883. piše povjesničar Radoslav Lopašić, „njekoliko godina iza toga upalio ga je njeki skot, te je izgorio. Sad stoje jošte samo vanjski zidovi, a u unutrašnjosti sve je porušeno.“

Od Lopašićevih vremena, piše dr. Milan Kruhek 1986. godine, nije se puno promijenilo u smislu očuvanja starog slunjskog grada. Bio je prepušten vremenu i propadanju, gotovo osuđen na konačnu propast. No, nasreću, nije tako.